Živimo u virtuelnoj stvarnosti, u kojoj ništa nije kako nam se servira. Marketing doprinosi tome „punim jedrima“ slikama „srećne prosečne porodice“ (u stanu na Dedinju), koja uživa u kupovini svega i svačega, raduje se novim, sve jeftinijim kreditima, menja mobilne telefone iz meseca u mesec, hrani se zdravo i s radošću ide na posao. Identifikacija je čudo. Iz želje da budu kao oni, potrošači će raditi isto. Ili možda ne? Model za identifikaciju se svakim danom udaljava od stvarnosti. Neće li to da frustrira potrošače? Uostalom, efekti kampanja sve češće izostaju…
Nisu kreativci jedini krivci. Klijenti i mediji, zajedno sa marketingašima, čine “bermudski trougao”, generator sindroma virtuelne stvarnosti. Čini se da su rezultati na tržištu (prodaja, izborni rezultat, tiraž štampe, broj gledalaca) manje važni. Spirala virtuelnosti se konstantno širi, a realni život ostaje “tamo negde”. Vreme je da “stanemo na loptu”.